Odreći se onoga što život nije da bi imali pravi život
Na Čistu srijedu, 18. veljače 2015., u 8.00 sati cijela se naša školska zajednica okupila u katedrali sv. Stošije. Naime, ravnatelj mons. Joso Kokić predvodio je euharistijsko slavlje za učenike, profesore i djelatnike Škole, a u koncelebraciji su sudjelovali rektor i prefekt Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ te župnik ove katedralne župne crkve.
U prigodnoj riječi homilije ravnatelj je istaknuo: „Kao što je na početku školske godine, tako je i na početku svakog važnog događaja, dobro da svatko sebi odredi neki program, ono što će ga voditi kroz razdoblje koje započinje. U protivnom može se dogoditi, kao što kaže narodna mudrost, da se od „šume ne vidi drveće“. Zato bi na početku ovog korizmenog vremena dobro bilo da kao pojedinci i kao zajednica odredimo što će biti naš korizmeni program. Tom će nas najbolje poučiti čin koji činimo na današnji dan. Danas se na kršćane stavlja znak križa od pepela i to na čelu, dok ga mi iz praktičnih razloga posipamo na glavu. Što to znači? Dok se to čini svećenik izgovara riječi: „Obrati se i vjeruj Evanđelju“. Korizma počinje pozivom na promišljanje o činu pepeljanja kojeg danas primamo. Da bismo ga mogli bolje razumjeti podsjetimo se da smo na početku našeg kršćanskog života također obilježeni križem na čelu. Tada nam je svećenik, mažući nas svetom krizmom, isto na čelu molio da nas Svemogući Bog oslobodi grijeha, da nas maže krizmom Spasenja da postanemo ud (dio) Krista za život vječni. Zato je dobro prisjetiti se i danas na početku korizme što je to središnje i bitno Krist donio na ovaj svijet i da se ne bi izgubili u „šumi“ sporednih stvari? Sve ću to svesti na dvije rečenice, odnosno dvije misli. Isus Krist je došao objaviti čovjeku novo lice Boga. Ne lice Boga, onog strogog Boga koji kažnjava nego lice Boga ljubavi, Boga milosrdnog, Boga nježnosti, Boga bogata dobrotom i spora na ljutnju kako smo to lijepo čuli u današnjem prvom čitanju. To je ono prvo što bismo trebali imati na umu na početku ove korizme. Druga misao – došao nam je dati život, i to život u izobilju kako je to sam Isus rekao: „došao sam da imate puninu života.“ Dakle, ovdje se radi o životu, radi se o nama jer je on to radi nas i našega spasenja učinio. Što to onda znači? To znači da ovaj život naš koji jest – da čovjek nije ono što jest, nego ono što treba biti – po obraćenju. Jer, taj život treba prihvatiti. Da bi se on prihvatio moramo se odreći, odmaknuti od sebe, od svog života – od onoga što život nije, od onoga što će se u prah pretvoriti. To je taj proces koji se zove obraćenje, promjena. Zato je taj znak Kristov na čelu da razmišljamo o životu, da mijenjamo taj život, da ga zamijenimo. Sva ta promjena, ta izmjena je bolna, ona je križ: teško se je nečega odreći ako ne vidiš što dobivaš. Zato Isus kaže da onaj tko ne izgubi svoj život radi kojega smo nesretni, nezadovoljni; tko ne umre tom životu ne može dobiti ovaj život Isusov. On se događa po obraćenju. To je bit obraćenja. Zato je to najveći, najsvetiji, najveličanstveniji čin jednog čovjeka, svakog čovjeka. Zato će Isusova prva riječ koju će čovjeku izgovoriti biti: obratite se, promijenite se, ostavite ono što život nije da biste mogli primiti Evanđelje tj. Boga. Evanđelje je Isus Krist, njegov život, njegova djela. To je i za Njega bilo teško i krvavo – to je križ. Zato mi pada na pamet misao francusko-češkog pisca Milana Kundere iz romana „Besmrtnost“ u kojem kaže da je čovjek opsjednut vlastitom slikom svog života i da je to fatalna nezrelost čovjeka. Čovjek se postaje samo nakon smrti. Nadalje kaže da je najveći problem današnjeg čovjek to što ne zna biti smrtnik, što ne zna umirati jer se samo umirući rađamo na novi život. Kaže, također, da se previše bavimo samima sobom, a to je čin protiv nas jer se gledamo u krivo zrcalo, krivo ogledalo. I zato smo nezadovoljni. Stalno trčimo na to zrcalo i stalno bježimo od njega jer nam ne odgovara, jer nismo ono što bismo trebali biti. Zato smo nezadovoljni. Zato smo nesretni. Zato stavljamo maske ne samo jedan dan, kako su to nekada činili, nego se čitav život pretvara u svojevrsni karneval. Kada novinari, a to ćete čuti na televiziji i čitati u novinama, ovih dana pitaju razne ‘zvijezde i zvjezdice’: „čega ćete se odreći u korizmi?“ obično će im odgovarati: pušenja, kave, slatkoga, …. da bi možda ljepše izgledali i sl. Znate li što bi im trebali odgovoriti: „ja se želim odreći svoga života.“ To bi bio pravi odgovor. Ako to čujete onda recite – bravo! Ja se želim odreći svoga života, onoga što život nije da bih mogao prihvatiti i imati život, i to u izobilju onog kojega se neću bojati, od kojega neću bježati, kojemu ću se radovati, u kojemu ću uživati, biti sretan. To je to što Bog nudi. Sve to je određeni proces. On ima tri glavne poluge po kojima se ostvaruje. Prva je post – to znači – postiti od onoga što život nije. Druga je molitva, to je to zrcalo. Molitva je razgovor s Bogom u kojem stalno pitamo: „Bože, jesam li ovo dobro napravio“, kao i „ja planiram ovo! Je li ovo dobro?“ I, treća poluga je – pokora. To je činjenje novog života. To je novo življenje. To znači hodati ovom zemljom čineći dobro. To je to što nam je Isus rekao u današnjem evanđelju. Postite, molite i činite pokoru (činite dobra djela). Jer, kraljevstvo Božje – ta punina života – u punini se ostvaruje tek u vječnosti ali ona počinje ovdje, jer kraljevstvo Božje je tu među nama. Zato se kao kršćani uvijek moramo pitati: zašto nešto činimo? A činimo to zato da imamo život u obilju, da se radujemo životu i da budemo sretni sa svojim likom, sa svojom slikom – a ona je ona koju prepoznajemo u slici dobroga Boga koju nam je ostavio u sv. Pismu. Evo, to je program! Na nama je da ga u našem životu svakodnevno ostvarujemo.
Nakon propovijedi uslijedio je blagoslov pepela i obred pepeljanja, a po završetku euharistijskog slavlja učenici i djelatnici vratili su se u Školu, redovitoj nastavi.
