Maturantica Klasične gimnazije Ivana Pavla II. Hana Rudić članica je također i Ženskog košarkaškog kluba Zadar. Osim vremena, volje i snage koju ulaže u Klasičnu, Hana sve ono što joj preostaje, ako ne i više od toga daje košarci. Veliko je priznanje njenom košarkaškom umijeću stiglo prošloga ljeta kada je Hani uručen poziv hrvatske ženske košarkaške reprezentacije. No, vratimo se ipak na početak, jedno od njezinih prvih većih uspjeha bila je zlatna medalja na državnom prvenstvu 2013. godine. Nakon toga, uspjesi su se samo nizali što je rezultiralo već spomenutim pozivom za hrvatsku reprezentaciju, a također treba naglasiti kako je Hana i kapetanica svojega kluba koji nastupa za Prvu seniorsku državnu ligu. Motivacija i želja proizlaze iz ljubavi prema košarci koju je stekla još kao mala djevojčica u Gradu Košarke.
Kako si se počela baviti košarkom?
Obitelj mi je oduvijek bila u košarci. Istina je, svi su ju voljeli osim mene jer kao mala nisam razmišljala o košarci na način kojim sada razmišljam. Najveći su krivci za moje zaljubljivanje u košarku moj brat i tata. Tata me stalno vodio na bratove treninge i s vremenom sam se i ja odlučila okušati u košarci. Zajedno smo odlazili na utakmice prvo u Jazine pa onda na Višnjik i ni jednu nismo propuštali. Počela sam se baviti košarkom s osam godina i bila je to ljubav na prvi koš.
Kako izgleda jedan dan košarkašice Zadra? Nađeš li ikada dovoljno vremena za sebe?
Moj dan započinje školskim obvezama, u školi budem do otprilike 14 sati te žurim kući i spremam se za popodnevni trening s tim da to nije jedini trening u danu. Svaki dan uz popodnevni trening imam i večernji koji traje do kasnih sati. Vrijeme za sebe? Ha-ha-ha, što je to? Vrijeme između treninga iskoristim za učenje. Trudim se uskladiti učenje i druženje s prijateljima, no to mi nekad ne polazi za rukom zato što se skoro uvijek s treninga vratim veoma kasno i budem totalno iscrpljena.
Koja ti je najdraža stvar u vezi košarke? Što bi promijenila?
Košarka je najljepše razdoblje moga života. Naučila me odgovornosti, upornosti i, najvažnije, zajedništvu. Sloga među curama u klubu daje mi vjetar u leđa te sam stekla puno doživotnih prijatelja. Ne bih ništa puno mijenjala. Volim košarku onakvu kakva jest, ali malo više slobodnog vremena ne bi škodilo.
Lea Matković, 4.b
