I ove smo godine nastavili tradiciju terenske nastave „Putevima glagoljaša“ za nas učenike II. a i II. b razreda. Obišli smo Senj i Krk, ali i ostala mjesta koja drže naslov slavnih glagoljaških središta poput Roča i Huma; Svoju smo terensku nastavu završili u jednom od najpoznatijih hrvatskih Marijanskih središta- Trsatu
Prvi dan, petak, 19. studenoga 2010.
Rano ujutro dok smo još bili pospani, umornih izraza lica, ali i uzbuđeni zbog novih pustolovina koje su nas čekale, spremali smo svoje kovčege i smještali se u autobus. Nakon pola sata već smo bili na putu razmjenjujući svoja očekivanja. Prvi cilj nam je bio Senj, grad poznat po glagoljici. Ondje su radile dvije poznate glagoljske tiskare od kojih je ova iz 1494. bila među prvima u jugoistočnoj Europi i u kojoj su tiskane dvije poznate inkunabule: Spovid općena i Senjski glagoljski misal. Na putu do Senja čitali smo svoje referate o glagoljici, njezinoj povijesti i značaju, te usput učili pravilno izlagati seminarsku radnju.
U Senju nas je dočekalo dvoje učenika iz Gimnazije Pavla Ritera Vitezovića sa svojom prof. Maricom Štokić. Nakon kratkog pozdrava i dobrodošlice, izrecitirali su nam dvije prekrasne hrvatske domoljubne pjesme: „Moj Dom“ i „Vuci“ S. S. Kranjčevića, uputili smo se prema Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije. No, odjednom je počelo pljuštati te smo žurno, stišćući se i po petero pod jednim kišobranom, pojurili senjskim uličicama do Katedrale. Ona je, naravno, stolna crkva Senjske biskupije koja je osnovana još 1169. Katedrala je zanimljiva po svojim vrijednim spomenicima poput katakombi u kojima su pokopana dva hrvatska biskupa, a u drugom njenom dijelu su grobnice senjskih građana. Ondje je pronađen i prvi reljef s hrvatskom šahovnicom te značajni reljef Svetog Trojstva. Senjska biskupjia je zanimljiva i zbog toga što su njezini biskupi bili jedini koji su mogli vršiti bogoslužje na narodnom jeziku i glagoljici, a tu su dozvolu dobili od samoga pape Inocenta IV., godine 1248. Ta je odluka, naravno, pridonijela razvoju glagoljice na tom području, o čemu svjedoče brojne sačuvane rukopisne knjige i natpisi na glagoljici.
Nakon tako velikodušnog dočeka i upoznavanja s Katedralom uputili smo se prema Muzeju sakralne umjetnosti, a pošto je kiša prestala, napokon smo se mirno mogli diviti tom zanimljivom, starom dijelu grada. U Muzeju su izloženi portreti senjsko- modruških biskupa, vrijedne slike, liturgijsko posuđe, salonsko pokućstvo iz vremena biskupa Ožegovića, misali među kojima se našao i nama zanimljiv Karamanov misal iz Zadra.
Još pod dojmom ljepote i bogatstva naše kulturne baštine krenuli smo po nova znanja u Gradski muzej. On je utemeljen 1962., a nalazi se u nekadašnjoj palači obitelji Vukasović. U njemu se nalaze zbirke povijesnih nalaza od prapovijesti pa sve do Domovinskog rata. Najviše je izvora bilo iz novije povijesti, no ipak, bilo je i podosta nalaza iz doba antike, među kojima su se osim amfora, kipova bogova i raznih natpisa, našle i zanimljive staklene posude među kojima nas je oduševila jedna s likom djeteta za koju smo saznali da je služila za suze roditelja nakon djetetove smrti. Bili su ondje i modeli različitih barki, ponajviše iz srednjeg vijeka, odjeća i predmeti svakodnevne uporabe, zbirka vojne opreme i oružja te Prirodoslovna zbirka Velebit. No ipak, najzanimljivija za naš program „putevima glagoljaša“ bila je Senjska ploča, pronađena u tvrđavi Nehaj, datirana u 11.st., gotovo u isto vrijeme kad i Bašćanska ploča, pa se stoga smatra jednim od najstarijih hrvatskih glagoljskih spomenika. Nažalost sačuvana je samo u manjim ulomcima. Osim Senjske ploče, iz zbirke glagoljice i glagoljskog tiskarstva, bio je zanimljiv i tiskarski stroj koji su, radi širenja glagoljice i pismenosti, kupili Zrinski i Frankopani, a danas se također čuva u Gradskom muzeju.
I dok smo još prepričavali sve zanimljivosti viđene u Gradskom muzeju, jer je svatko pronašao poneku zanimljivost za sebe, stigli smo do svojevrsnog simbola Senja – tvrđave Nehaj. Sagrađena je 1558. za obranu od Turaka, a samo su joj ime dali Turci. Nehaj znači – ne mari za opasnost. Nastala je na temeljima ranoromaničke Crkve sv. Jurja, zidovi su joj široki 3 m, a visoka je 18 m. Prvo smo se smjestili u prizemlje gdje su bile prostorije za vojnike i oružje s velikim ognjištem i zdencem, te pozorno slušali o zanimljivim taktikama obrane senjskih Uskoka od kojih je proizašla i jedna poznata uzrečica: „ Čuvaj se brkate cure!“. Na prvom katu do kojeg se dolazi vrlo uskim stepenicama nalazi se topovska bitnica sa 11 topova, te drugo, onovremeno oružje i vojnička oprema. Na vrhu tvrđave, koji danas služi kao vidikovac, nadobudno su nekoć stražarili naši slavni Uskoci, uz veličanstven pogled na Hrvatsko primorje.
S osjećajima ponosa i zahvalnosti koji su nas prožimali nakon saznanja o našoj toliko slavnoj povijesti krenuli smo prema Krku. Krk je zajedno sa Cresom najveći hrvatski otok te je najsjeverniji otok Jadrana. Dok smo putovali njegovim zavojitim cestama i slušali referate kolega sa svoje desne strane ugledali smo Košljun koji nažalost nismo posjetiti. To je mali otočić na kojem već 500 godina djeluju fratri, ondje se nalaze Crkva Navještenja Marijina i Crkva sv. Bernardina, a u Samostanu koji je spomenik nulte kategorije nalazi se bogata knjižnica s 30.000 knjiga. Poznat je i po zanimljivoj i vrlo neobičnoj zoološkoj zbirci koja se nalazi u Samostanu. Osim toga, ondje su sačuvani unikatni primjerci životinja poput dvoglave zmije i janjeta s jednim okom.
Nedugo nakon toga, dok su neki već počeli sanjariti o ručku, našli smo se pred Crkvom sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške, mjestu pronalaska dragog kamena naše književnosti – Bašćanske ploče. Nastala je oko davne 1100. godine. Pisana je prijelaznim tipom glagoljice, iz oble u uglatu, a pisana je starohrvatskim jezikom. Na njoj se po prvi puta hrvatskim jezikom, glagoljicom, spominje hrvatsko ime, titulacija kralja Zvonimira. Sadrži 13 redaka s ukupno 400 znakova, a pisali su je opat Držiha i Dobrovit. Ploču je 1851. pronašao klerik Petar Dorčić. U početku je imala ulogu pluteja, pregradne ploče koja je odvajala prostor za puk od prostora za svećenstvo, no kasnije je, kakva je i pronađena, kao nadgrobna ploča položena na pod. Da je ploča služila kao plutej te da se uz nju nalazila još jedna shvatio je Branko Fučić u 20. st. Danas se nalazi u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Prostor oko Crkve sv. Lucije bio je jednostavno prekrasan za fotografiranje pa nismo štedjeli svoje fotoaparate, već izigravali profesionalne fotografe.
Nakon ponavljanja već dobro nam utvrđenog znanja o Bašćanskoj ploči, morali smo preskočiti planirani put u Vrbnik zbog nedostatka vremena, no zahvaljujući referatu kolegice saznali smo ponešto i o njemu. Vrbnik se prvi puta spominje 1100. u Darovnici slavnog Dragoslava, bio je najsnažnije glagoljaško središte Krka. Od 469 poznatih glagoljskih rukopisa s otoka, čak njih 105 je iz Vrbnika, među kojima su Vrbnički statut i dva vrbnička misala.
Nakon jednosatnog puta do Rijeke, smjestili smo se u hostel i dočekali toliko nam priželjkivanu večeru. No, ni tu nije završavao naš radni dan. Nakon večere uputilo smo se prema Astronomskom centru. Na prostoru današnjeg Astronomskog centra bila je smještena Zvjezdarnica iz 1941., izgrađena kao vojna utvrda, a 2001. godine ondje se osnovao prvi Riječki opservatorij. U Centru su nas, nakon veoma kratkog uvoda, uveli u dvoranu Planetarij, vrlo neobičnu, malu dvoranu s udobnim sjedalicama koje su podsjećale na ležaljke. Nakon što smo se udobno smjestili i pokušali smiriti dojmove započeo je trodimenzionalan prikaz istraživanja Marsa na platnu stropne kupole. Bili smo fascinirani realističkim prikazom i tolikim mogućnostima današnje digitalne tehnologije te smo se složili da ćemo o ovom iskustvu još dugo pričati. Potom smo se zaputili u drugu dvoranu gdje smo smo kroz prezentaciju saznali mnogo o planetima Sunčeva sustava, njihovim karakteristikama, te sličnostima sa našim domom – Zemljom. Također smo, podijeljeni u grupe, posjetili i Opservatorij s glavnim teleskopom te smo vidjeli prelijepe fotografije uhvaćene upravo na riječkom nebu. To je, nažalost, bilo sve što smo u Opservatoriju mogli vidjeti jer nas vrijeme nije poslužilo. Veliki kišni oblaci nad Rijekom nisu nam dali da zavirimo u svemirska prostranstva.
Puni dojmova krenuli smo prema hostelu. Neki su od nas krenuli još malo razgledati Rijeku do dozvoljenih sati, a oni umorniji su se vratili u hostel i tako je završio prvi dan našega glagoljaškog puta.
Drugi dan, subota, 20. studenoga 2010.
Budilice zvone, nevoljko otvaramo oči, gužvamo se u kupaonicama, prepričavaju se zanimljivi događaji prošloga dana i noći, tijekom koje su mnogi ostali budni. Spremamo stvari. Jedan dio učenika doručkuje, dok drugi čekaju jer blagovaonica ne broji dovoljan broj mjesta za sve nas, a bilo nas je… niti 52. Bacamo pogled na plan. Masno otisnutim slovima stoji: Roč. Na putu do Roča čitamo referate o Istri i Roču. Put nas vodi do Opatije, pokušavamo saznati nešto više o tom poznatom hrvatskom turističkom središtu, iz referata jednog učenika.
Stigli smo u Roč, naselje iz prapovijesti, smješteno na cesti Rijeka – Buzet – Buje. U srednjem vijeku tu je bila utvrda, a i središte je glagoljaške aktivnosti. Roč se u dokumentima prvi put spominje 1064. Izlazimo iz autobusa, većina je ljuta na profesore jer nisu dali spavati od Rijeke do Roča, a izgleda da je to mnogima bilo potrebno. Dočekuje nas stručno vodstvo. Zaustavljamo se isred Velih gradskih vrata na kojima se nalazi grb. U središtu grba je kula, nekad ih je bilo sedam, a danas su očuvane četiri. S lijeve strane je sv. Bartolomej, a s desne glagoljsko slovo S – kao simbol pismenosti. Naš vodič se trudi biti zanimljiv, iako ga ometa buka strojeva jer se Roč obnavlja. Odlazimo do male crkvice Sv. Roka, izgrađene u romantičkom stilu (12./13. st.), ukrašene freskama (14./15.st) koje je otkrio Branko Fučić. Ispred crkvi Sv. Ante i Sv. Bartola nalazi se park u kojemu su tri kamena instrumenta: harmonika, violončelo i violina. Iako su kameni odsvirali su nam svoju priču. Naime, svake godine, druge nedjelje mjeseca svibnja, tu se odvija Međunarodni susret harmonikaša. Tada Roč posjete rijeke ljudi, pa eto, ako vam se ukaže prilika, zašto ne? Svake godine u Roču se, za učenike šestih razreda osnovne škole, organizira i Mala glagoljska škola.
Vodič je velikim ključem otključao vrata Crkve sv. Ante koja skriva najvažniji glagoljski grafit iz srednjovjekovne Istre. Naime, na južnom zidu Crkve, godine 1949., prof. Branko Fučić otkrio je dva križa. Oko križeva je ucrtana kružnica na koju su mnogi ročki đaci urezali glagoljske natpise. Jedan je đak, oko 1200., upisao ono što je kasnije nazvano «Ročkim abecedarijem» (redom sva slova glagoljaške abecede). Ta crkva poznata je i po zvoniku s asimetričnom preslicom. U istoj toj crkvici imali smo “sat glagoljice”, učili smo brojeve i slova. Neki učenici i naši profesori dobili su svoje ime na glagoljici. Htjeli smo se pomoliti u župnoj Crkvi sv. Bartolomeja, ali nije bila otvorena.Vidjeli smo repliku tiskarskog stroja kroz prozor jer je “tiskarnica”, također, bila zatvorena. Zanimljivo je spomenuti da je u Roču napravljena priprema za prvu hrvatsku tiskanu knjigu “Misal po zakonu Rimskog dvora” iz 1483. i da je Roč bio pod vlašću mnogih država pa je tako jedan od 166 stanovnika Roča, koji praktički nije bio dalje od Buzeta, promijenio čak četiri države.
Vozimo se autobusom do podnožja Roča gdje započinje naše razgledavanje Aleje glagoljaša koja se sastoji od 11 kamenih spomen – obilježja posvećenih glagoljici i glagoljašima. Ukupna duljina Aleje iznosi 7 km. Nastala je kao projekt Čakavskog sabora, a ideju za nju dao je hrvatski književnik Zvane Črnja. Osmislili su je: kipar Želimir Janež i prof. Josip Bratulić. Početno obilježje Aleje je Stup Čakavskog Sabora izveden u obliku glagoljskog slova S koje simbolizira um, riječ, a postavljen je 1977. Zatim slijedi Stol Ćirila i Metoda. Uz kameni stol na čijem je obodu zapisan naziv ovog spomenika latinicom, ćirilicom i glagoljicom posađena su dva čempresa koja simboliziraju svetu braću. ,Danas je tu samo jedan čempres – nadodao je vodič – drugi se osušio. Pokušavali su, više puta, posaditi drugi, ali niti jedan ne uspijeva.’ Slijedi, potom, Sijelo Klimenta Ohridskog. U hladu ogromnog hrasta nalaze se kamena učiteljeva katedr, a okolo nje stolice za učenike. Posvećeno je Klimentu Ohridskom, najzaslužnijem učeniku i sljedbeniku Svete braće, osnivaču prvog slavenskog sveučilišta. Našu pozornost privukao je i Glagoljski lapidarij, zbirka kopija najstarijih i najpoznatijih hrvatskih glagoljskih natpisa uklesanih u kamen: Plominski natpis, Valunska ploča, Baščanska ploča i sl. Realizirao ga je dr. Branko Fučić, a svečano je otkriven 1984. Naš autobus kreće se brzinom puža jer su svakih nekoliko metara spomenici. Slijedi Klanac hrvatskog Lucidra. Podno sela Brbonići ozidan je suhozid u obliku planine (Učka) i na vrh je postavljen fino oblikovan kamen (oblak nad Učkom). Ovo spomen-obilježje posvećeno je hrvatskom Lucidaru, srednjovjekovnoj enciklopediji kojom su se služili i naši glagoljaši. Pred našim se očima, potom, prostire Vidikovac Grgura Ninskog. Na kamenom bloku u obliku knjige ispisana su slova abecede latiničkim, čiriličnim i glagoljskim pismom. U planu nam je bilo da napravimo zajedničku fotografiju kod spomenika Uspon Istarskog Razvoda, ali zbog blata od slike – ništa. Istarski je Razvod jedan od naših najljepših, najdragocijenijih i najpoznatijih srednjovjekovnih pisanih spomenika. To je skup isprava iz XIII. i XIV. st koje su bile pisane na latinici, njemačkom i hrvatskom jeziku, a sačuvan je hrvatski prijepis što ga je glagoljicom sastavio pop glagoljaš Mikula Gologorički. Spomen-obilježje Uspon Istarskog Razvoda posvećen je tom najznačajnijem hrvatskom spomeniku iz Istre. Sastoji se od kamenih gromada isklesanih u obliku glagoljskih slova i postavljenih na kosini brda kojim se cesta uspinje prema Humu. U dnu kosine su vrata u obliku glagoljskog slova L, a na kosini su razmještena slova koja ispisuju Istarski razvod. Na vrhu je postavljen županski stol. Slijedi. Zatim, Zid protestanata i heretika. U sredini zida u bijelome kamenome bloku uklesano je u glagoljsko slovo S. U njegovom gornjem dijelu ispisana su imena poznatijih hrvatskih protestanata i heretika. Žaku Jurju posvećeno je spomen-obilježje podno Huma, a sastoji se od visokog kamena isklesnog u obliku knjige s natpisom: Vita, vita štampa naša gori gre, 1482., te od sedam kamenih kocaka koje podsjećaju na kalupe za ručno slaganje knjiga. Slova na njima ispisuju: Žakn Juri. Na samom ulazu u Hum postavljeno je spomen-oblilježje Otporu i slobodi. Sastoji se od tri kamena bloka postavljena jedan na drugi. Svakoi blok simbolizira jedno povijesno razdobje: stari, srednji i novi vijek, a sva tri zajedno simboliziraju vjekovni otpor žitelja Huma te njihovu težnju miru i slobodi.
Došli smo u Hum. Sunčano jutro poziva nas da upoznamo 11.-o spomen obilježje i kroz njega kročimo u najmanji gradić na svijetu, najpoznatije središte glagoljaštva, sve tamo od dalekog XI. st. do naših dana. Dakle, izašli smo iz autobusa i otišli do bakrenih, teških, dvokrilnih, svečanih gradskih vrata. Rukohvati su im u obliku vilovskih rogova. Na dvjema alkama ispisane su dobrodošlice. U gornjem dijelu vrata je kalendarij, dvanaest medaljona Mjeseci u godini), polukružno postavljenih, s prizorima iz seoskog života. Taj isti Hum, koji danas broji tek 15 stanovnika, poč. 20. st. imao je ih je oko 1000 . Unutar očuvanih gradskih bedema dvije su male ulice i župna Crkva Marijina Uznesenja, sagrađena 1802. ; romanička Crkva sv. Jeronima iz 12. st. oslikana freskama pod bizantskim utjecajem s mnogo glagoljskih natpisa i grafita, majstora Antuna iz Padove. U Humu je do danas sačuvan običaj biranja župana “na leto dan” kad svi muškarci iz župe u gradskoj loži urezivanjem glasova na drveni štap, raboš, biraju seoskog poglavara. Poznata je i gastronomska ponuda Humske konobe, jedinog mjesta gdje se može dobiti “biska”, ljekovita rakija od imele, spravljena prema stoljetnom receptu. Imali smo kratak odmor u Humu, čisto dovoljno da ovjekovječimo trenutke u Humu ili da se prošećemo dvjema gradskim ulicama. Krećemo autobusom prema Rijeci. Na ulazu u Roč napušta nas vodič, pozdravljamo ga. Iskreno, do Rijeke smo malo zaspali tako da ne znamo što se događalo u autobusu, ali znamo da nas je u Hostelu dočekao ručak. Ponavlja se stara priča. Dio nas čeka, a dio jede. Nakon ručka otišli smo u sobu po stvari. Napuštamo Hostel, čuju se kotačići putnih torbi, nosimo stvari do autobusa. U autobusu se čuje smijeh izazvan dijalogom između Andrije i našeg vozača koji nam je obećao da ćemo po povratku gledati film :”Suva krpa na dnu mora.” Krećemo do Trsata – Svetišta Majke Božje Trsatske. Putem smo saznali nešto više o svetištu iz referata naših kolega. Slikali smo se ispred kipa pape Ivana Pavla II. koji je pohodio Trsatsko svetište 2003. Bili smo u Samostanu, koji je specifičan po klaustru, gdje je oslikan Marijin život u 32 freske, a naslikao ih je fra Seferin Shon. U zavjetnoj kapeli pogledali smo film o Svetištu. Zatim smo otišli u svijeće, pomolili se ispred slike Gospe Trsatske, a ostatak vremena utrošili smo kako smo mogli i htjeli. Vratili smo se u autobus i krenuli prema Zadru, svojim domovima. Da nam ne bude dosadno pobrinula se naša knjižničarka, prof. Elvira Katić. Predložila je igru, kojom se zabavila prošla generacija drugaša, pod nazivom “Klasična traži zvijezdu.” U početku nismo bili baš oduševljeni, ali nije se pokazalo loše, ismijali smo se i dobro zabavili. Tako je i vožnja, kao i ova dva dana, brzo prošla. Svaki je razred trebao dati predstavnike za dramsku i glazbenu točku, a žiri su činili profesori, vozač i dva učenika. Pobjedniku je obećana torta. Na kraju nije bilo pravog pobjednika. Dogovorili smo se da ćemo kad dobijemo tortu u školi, podijeliti je na dva dijela. Imali smo i ponavljanje naučenog. Nagrade su odnijeli Filip A. i Patricija B.
U Zadar smo se vratili puni dojmova. Neki su bili ‘očarani’, neki ‘razočarani’, ali svi prepuni informacija. Mislimo da smo i podosta naučili. Kišica je padala. Roditelji su nas čekali. Za pet minuta svi su se raspršili na svoje strane.
I za kraj, što reći nego: ”Hvala Ti, Bože, na ovoj terenskoj, na našem druženju i novim spoznajama. Hvala!”
Anera Mikulić i Tina Marketin, II. a
