Kava za pamćenje
Svako jutro valja započeti s nečim što voliš i do čega ti je stalo kako bi i ostatak dana bio u istom duhu ljubavi. Mnogima je taj mali energent za pokretanje kava. Slažete li se? Bila ona s mlijekom, ili turska, espresso, ili pak možda macchiato… Što se mene tiče može to biti i cappuccino… Bilo kako bilo – kava je sveprisutna. E, pa, u srijedu, 6. travnja 2016., bilo je jedno od takvih jutara. Samo, možda, s još većom dozom onoga ključnog faktora – ljubavi.
U povodu manifestacije Zadar čita i njezine glavne teme koja nam je svima vrlo bliska, par nas klasičara uputilo se toga jutra prema zadarskom Staračkom domu da bismo za naš ”trud” bili plaćeni kavicom. Tko se žali bolje neka se ne javlja. Pod vodstvom naše časne Viktorije i knjižničarke Elvire uputili smo se oko devet sati ujutro prema destinaciji. Program je počinjao u deset, ali na inicijativu naše dosjetljive časne došli smo ranije kako bismo dobili i preuranjenu nagradu (čitajte: još jednu kavu).
U društvu tri učenice naše škole (Lucije Mičić, Marte Miletić i Patricije Sakić), moja se malenkost spremala za nadolazeći zadatak. Naime, dok su Lucija i Marta bile zadužene za opčaravanje svih nas svojim divnim glasovima i glazbenim sposobnostima, Patricija i ja smo imale zadatak odigrati svoje uloge (DOSLOVNO). Pričekali smo da se svi smjeste, a i bili smo upozoreni od strane divnih socijalnih radnica Dajane, Jelene i Milenke, da ne čekamo ni predugo ni previše te da će oni dolaziti (pošto im je rečeno da program počinje u deset) oko deset i pol.
Započela sam ja s kratkom i glasnom (iz očitih razloga) uvodnom riječi, a potom je Patricija preuzela scenu. Naime, imala je skeč u dva dijela (s pauzom ispunjenom Martinom i Lucijinom glazbenom točkom) o – pazite iznenađenja – kavi. Pokušavala je predstaviti, možda i uspješno prodati, proizvod naše generacije: coffee to go. Na kraju je iznesena ideja o tome kako kava svima određuje život i kako je dio života te što mi znamo o našim bližnjima i njihovom odnosu prema kavi? „Kad ste zadnji put pitali nekoga koga volite, koju kavu pije? U koji sat je taj netko pije? Pije li je sam ili u društvu? Koliko često? I sad izaberite – hoćete li najprije pročitati ovaj članak ili otići u pohod svojim voljenima? Ako ste ostali sa mnom, obećavam da neću još predugo“ – nabrajala je Patricija.
Uslijedio je još jedan glazbeni dio s Martom i Lucijom na čelu. Marta, svirajući gitaru, i Lucija, svirajući flautu, otpočele su s pjesmom ,,Tužna proljeća” koja je nama klasičarima dobro znana, ali u našoj publici rijetki su pjevušili. Možda su osjećaji bili prejaki, tko zna? Nadalje, otpjevale su u pjesmu ,,Cesarica” Olivera Dragojevića. Tu je već bio veći odaziv i bilo je lijepo vidjeti entuzijazam na našim licima što i naša publika sudjeluje, pjevuši.
Zatim se na improviziranu pozornicu vratila Patricija iznijevši različite činjenice o kavi kao npr. tko ju je donio i otkrio, što je espresso kava koju ni vlastiti tvorac (George Washington… da, onaj na kojeg ste pomislili) nije volio… Iznijela je i poneku legendu vezanu uz kavu i još štošta. Najviše me oduševilo, kao pasivnog promatrača, što su naši slušatelji stvarno pratili i dobacivali različite komentare koji su bili toliko originalni i dosjetljivi da mogu ući u usku konkurenciju s nekim našim biserima (moj 3.a – osjetite se prozvani). Zaista, neki su me natjerali do ruba suza. Dogodili su se u trenutku i bili su spontani što im je možda najveća čar. Također, primijetila sam da su ti ljudi dosegnuli onu točku za kojom svi čeznemo, a to je da će reći što im je na umu, iako svjesni da se nekima neće svidjeti, ali ih jednostavno nije briga. Nemaju što izgubiti time što su izrazili svoje mišljenje… Bilo je to tako čarobno i vrijedno divljenja.
Opet su nam se pridružile Lucija i Marta te otpjevale još dvije pjesme. Jedna od njih je bila stara sevdalinka ,,Žute dunje”, pjesma natopljena emocijama u svakom sljedećem stihu koji te udari poput jurećeg vlaka. Uspjele su rasplakati neke od prisutnih te pobuditi stare zaboravljene uspomene. Neki tu pjesmu, i jasno su nam to priopćili, nisu čuli preko trideset godina. Ljepota u izvedbi odmah dolazi do izražaja, i valjda dobro govorim u Martino i Lucijino ime, ali mislim da nam je svima zbog toga bilo drago. Jer, ako već nadiru sjećanja, ljepše ih je dočekati sa stilom.
Tada je uslijedila moja malenkost. Predstavila sam se kao i djelo koje sam trebala izvesti. Dala sam im do znanja da je riječ o ,,Ponosu i predrasudama” Jane Austen te da ću izvesti monolog. Započela sam, i ovo moram komentirati, ali u jednom dijelu kada sam rekla ,,Međutim, ja imam i druge razloge za ljutnju i vi znate da ih imam.” (obraćajući se gospodinu Darcyju) jedna baka je jasno izrekla svoj komentar: ,,A tko ih nema”. Nažalost, nisam mogla ostati ozbiljna te mi je jedan osmijeh uspio pobjeći dok sam trebala biti sasvim ozbiljna i… pa, ljuta!
Nakon mog nastupa odslušali smo još dvije pjesme, a potom mi je rečeno da odjavim službeni dio te obznanim kako nastavljamo naše druženje uz kavu i pjesmu te da smo raspoloženi za glazbene želje. Tako sam i učinila. Bili su oduševljeni, uslijedio je pljesak, a nedugo nakon: KAVICA za sve! Polako su prilazili željni tog napitka (i moja malenkost uključena) te su krenule pjesme od Sokola sve do ponovljene Cesarice. To naše pjevanje imalo je i priključenih znatiželjnika iz auditorija, a konstantno su nam prilazili i naši gledatelji kako bi nam čestitali.
Pjevanje nam je isušilo grla jer, ipak, trajalo je više od 45 minuta! S kratkim pauzama, dakako, za koji gutljaj ili dva okrjepe. Najsrčanije je pjevala upravo naša časna Viktorija koja je i nalazila pjesme koju su bile predložene. Sve u svemu, bilo je divno.
Na kraju, pri završetku svega, opetovano su nam se zahvaljivali, što publika što socijalne radnice, ali ja bih istaknula kako smo i mi imale potrebu zahvaliti se njima. Zahvaliti se za jedno iskustvo koje ispunjava i prožima, obilježi te za cijeli život. Pomoći je jedno, ali da dok ti pomažeš osjetiš kako se i tebi čini isto, sasvim je druga razina empatije. Zaista, prekrasno iskustvo koje ću dugo vremena držati dragim i njegovati ga. Na kraju, ponovila bih svoj apel s. Viktoriji (već se ona složila, uz smiješak, ali voljela bih ustvrditi da sam ozbiljna): ,,Hajmo mi češće!”
Matea Kaleb, III.a
